Nastavak o kožarstvu Visokog

Piše: Goran Čakić

Kako god se čovjek trudio da sve pretpostavi ili donese zaključak o svojoj okolini i događajima koji su učinili da Visočani vole Visoko, a za one druge nije ni važno, pronađu se dodatne informacije koje veoma zorno pokažu stanje neke tamo godine. Imamo priliku vidjeti i pročitati stanje visočkog kožarstva iz 1901.g. Riječ je o tekstu objavljenom u listu "Nada" 15.12.1901 godine. Rođendan teksta gotovo 109-ti. Potrebno je reči hvala onome ko omogućava da se materijal objavi, ali isto tako i onome ko je sačuvao novinski list da bi nas podsjetio kako je nekad bilo. To, u neki vakat, nije bio običaj. Članak je izuzetno vrijedan, prvo zbog istorijske građe, a onda zbog definisanja određenih nejasnoća koje su često bile kamen spoticanja u definisanju početaka razvoja kožarstva u Visokom. Meni je članak pomogao da shvatim kožarstvo kao vjekovnu tradiciju stanovnika Visokog, koji su se nebrojeno puta promijenili zahvaljujući boleštinama, ratovima, svim mogućim "jadima", pa i političkim uzrocima. Nešto je pisano i prije, ali prilog koji imamo pred sobom pokazuje da su osmanlije iskoristile tradicionalno kožarstvo koje se razvijalo u kućnoj radinosti u Visokom kao stratešku industrijsku granu, što je kožarstvo i bilo, i stvorili jedan oblik organizovane proizvodnje koja se mogla kontrolisati i unapređivati sa jednog mjesta.

Na jedno pitanje smo odgovorili: kožarstvo je egzistiralo i u Srednjem vijeku u Visokom, bez obzira što se spominje papin legat u trinaestom vijeku, kojem on daje zadatak da mu donese krzna kune zlatice iz Bosne, što je samo naučna pretpostavka, da se radi o Visokom. Po meni, vidimo da je zahvaljujući članku nekako stidljivo nametnut takav zaključak.

Hvala Tariku Ahiću što je omogućio da se dođe do takvog zaključka i pomogne onim koji smatraju da kožarstvo nije privilegija samo modernog vremena, određenih ekonomskih odnosa i globalnih svjetskih kretanja u narastanju industrijske revolucije.

Možda je i sreća što se u Visokom početak bavljenja preradom kože seže u daleku prošlost jer bi se u protivnom neko, kad tad, zamjerio pojedincima. Ništa drugo ne mogu reći nego slijedeće: kožarstvo u Visokom je starije od današnjeg Visokog i niko nema pravo da kaže da je počelo "onda i s onim" kako već odgovara datom trenutku.

Kožarstvo i visočka tabahana su jedno, ma ko to nastavio bavljenjem preradom kože u Visokom.

Vidjećemo da se vrhovni stručnjak, tehnolog, pravnik, edukacioni faktor, berzanski činovnik i sve ostalo što danas nismo u stanju naći u jednom čovjeku, sastajao tituli: AHIJA. Sigurno je da prezime koje imamo u Visokom, Ahić, predstavlja ime po zvanju. U istraživanju porijekla stanovnika u Visokom došao sam do podatka da su visočki Ahići porijeklom iz Konje u Anadoliji što nije nikakvo čudo. Interesantno je to da se ahija nije lako postajalo, jer je bez obzira na naglašavanje da se birao između majstora i aga , morao biti činovnik poslan iz Turske. Kako nije bilo nikakve pisane dokumentacije oko organizovanja tabačkog esnafa izuzev fermana i metalnih "jabuka" za koje sam utvrdio da su nestale u "jangiji", pretpostaviti je da su se sve aktivnosti odvijale po strogo kontrolisanim organizacionim i tehnološkim procesima koje su osmanlije preko ahija provodile. Nije na odmet napomenuti da su ahije tradicionalno bile iz jedne porodice, što onda ima drugačije konotacije.

Uzevši u obzir sve navedeno lahko bi se mogao nametnuti zaključak da su današnji naši sugrađani Ahići najstarija visočka porodica, o kojoj postoje tragovi i koja još živi u Visokom, nastala od nekog viđenijeg srednjovjekovnog kožara kojeg su Turci ustoličili u osmanlijskog činovnika ili je kao osmanlijski činovnik došao iz Anadolije u Visoko i postao visočki ahija, što po pitanju starosti porodice, nema nikakvog značenja jer potiču iz istog perioda petnaestog vijeka.

U našem slučaju porodica Ahić je porijelklom iz Anadolije i kao takva ostaje po tumačenju Miljenka Filipovića "starinac porijeklom iz Anadolije", što je bio ćest slučaj kad je govorio o muslimanskom stanovništvu Visokog u svojoj knjizi "Život i obićaji visočkoj nahiji".

Primjetno je da se u tekstu spominje naziv TABAHANA, što je neobično jer se kod nas danas koriste dva naziva, TABAHNA, stariji naziv koji koriste stariji kožari Visokog i TABHANA kao naziv ustaljen u današnjem jeziku.

Izgovarajući izraz Tabahana koji se susreće i prije 100 godina, razumljivo je vjerovati navedenom nazivu kao ispravno izgovorenom iz kog su stari visočki kožari izveli naziv TABAHNA, a iz nje mlađi kožari, TABHANA koji je ostao do danas.

Sličnost u nazivima, koji su svakako turcizmi i susreću se i u bugarskom i u bošnjanskom jeziku, ĆUSELA, bugarski KYUSELE, velike kože - goveđe, konjske i dr. Te SAHTIJAN, bugarski SAHTIJENI, kozije kože, mogu pomoči da se dokaže izvorni naziva za područje prerade kože kao TABAHANA.

Daljnje istraživanje je pomoglo nalaženju nekoliko snimaka bugarskih tabahana koje su gotovo identične sa visočkom tabahanom i radionicama. Nekoliko snimka koji zorno pokazuju veliku sličnost objekata u visočkoj preradi kože dopunjuju replike koje su urađene u Bugarskoj i gotovo su originalne sa stvarnim radionicama u Visokom pa ih i uvrštavam u priloženi novinski članak. Žalosno je što se mora priznati da je i ono malo istorije visočkog kožarstva svedeno na jednu stupu koja nije reprezentativni primjerak tabahane, a sve ostalo je u kolekciji izložbenih slika koje su deponovane u Zavičajni muzej i služe vjerovatno za druge namjene.

Prepis iz lista Nada 15-12-1901.g. br 24. strana 382-383

Autor Stanko Ljubičić

Originalni list-prilog sačuvan u privatnoj arhivi Ahić Tarik

 

Tabačka naseobina u Visokom

Ova originalna zanatlijska naseobina bavi se strojenjem (učinjanjem) sitne i krupne kože. Zanat joj se zove "tabačluk". Taj tabačluk leži na lijevoj obali, usred varoši a na glavnoj cesti oko utoka potoka Kraljevca u Fojnicu i na jednom, topolovom šumicom obraslom fojničkom otoku, koji sa dva rukava optiče ta voda, saljevajući se u rijeku Bosnu. Njezini radnici jesu Muslimani i zovu se "tabai", a svi skupa u tabačkom radu: "tabački esnaf" (društvo).

Tabački otok nalik je na elipsu oko 200 m dugačku i oko 60 m široku. Pod sjenom otočkijeh topola na vodi vide se s obje strane oko obala najjednostavnije, sa kolom na vreteno posagragjene i slabo natkriveno dvomlatne drvene stupe, u kojima voda okreće kolo dan i noć i bez svake žurbe podiže i spušta naizmjence čas jednu čas drugu mlationicu (klunu) i njezinim potkovanim maljem (kvakom) u košu ukopanom dibetu (stublini- cilindru) u prah tuče ruj i šišku, kojima se uz kreč očinjaju kože. Pred svakom je stupom, radi svraćanja veće količine vode pod kolo, na nekoliko metara dugački jaz (svračalica).

Uz obale u vodi fojničkijeh rukava stoje oko pristupačnijeh mjesta u zemlju zabijeni koci privezači, koji o ličini ili špagu (konopcu) drže privezane denjke (sveske) kože, što se u vodi kiseli. Na svakome ima nišanom obiljženo čiji je.

Ljeti i na suhu vremenu tabaci obavljaju često sav svoj posao i na otoku pokraj stupa. Za taj služi im: Tabački ogromni kotao (kazan) od 250-300 litara, pušeći se na ognjištu, tabačka kaca (badanj) u kojoj se nalaze tople mješavine, hambašča duboko (hrastovo korito) za kiseljenje i gazanje (koža, tekne, malo korito), u kom se gasi kreč i iz njega kreče kože, devera (kefa od konjske ili govegje repne dlake) kojom se kreči koža, kablovi (drvene posudice) za preljevanje i grabljenje mješavine i vode, demir (nadjeljač) i to oštri - kojim se bikčazi (struže) mesina sa koža, i tup i- kojim setezi (gladi) učinjena koža, daska na kojoj čisti koža, drveni ljevak (hrg), kroz koji saljevanje mješavine i voda u sašivene kože, hrpe iščijana lika sa kojim iz čavaldusa (dugačke igle) sašivaju kožu.

Od kože je tu: 1. Ćusela (krupna) sašivena i nesašivena, okrečena i neokrečena, očišćena i neočišćena. 2. Sahtijan (kozljevina). 3. Mješina (ovčetina). Na hrpama nalazi se sastrugana sa koža dlaka, vuna i kostrijet sve razvrstano u četiri vrste i to: 1. Arandija (harandija, konjska i govegja dlaka i najkraća vuna i kostrijet). 2. Karavlak, polovična dužina vune kostrijeti. 3. Grožgjanuša, prekopolovična dužina vune i kostrijeti. 4. Postrmaluk, potpuna dužina vune i kostrijeti.

Na hrpi su još repovi, mesina (koja se sa koža sastruže), pača (odrezane noge) i kreč. O topolama stoje učinjene kože za sušenje. Prilikom povodnja ukloni se sa otoka za vremena sve što bi moglo otplivati, a dijelovi stupe povežu se za topole. Ovakom poplavom temeljito se tabački otok. Od zgrada spominjemo " tabačku esnafsku kavu" (kahvu) koja služi svima "tabacima" za odmora uz fildžan kave (kave), pa još kao stražarnica nad svom tabhanom, kao radionica opanaka i kao obično skupljalište kupaca i prodavača.

Za tabačkom esnafskom kahvom stoji: "teknetluk" (koritnjak), gdje su smještena nepokretna uska, dugačka hrastova tekneta (korita) sa dvostrukim drvenim pritiskom, u kojima se zimi i ljeti napunjavaju kože ćusele rujinom i drže pod kamenom. Na cesti i praznom prostoru pored esnafske kave (kahve) jeste tabačko tržište, gdje sakupljaju tovari sa kožom, rujem, šiškom, drvima i.t.d.

Preko od esnafske kahve, pravo uz potok Kraljevac pruža se izmegju zdrada tabačka radionica. To je dosta mračna ulica pod trijemovima – "krečakluk", kroz koji brzi potok odnosi tabačke otpatke i nečistoće ispod ceste u Fojnicu.

Slika: Izrazita sličnot, Kraljevački potok i Gabrovo Bugarska Tabačke radionice su na jedan ili dva boja, t.j. prizemni ozidani i gornji napravljen od drveta. Na gornjem boju je unaokolo napravljen trijem za vješanje i sušenje koža, gdje se vjetre. Taj boj zove se "udžera", (hudžera).

Prizemne bojeve sačinjavju: podrumi, magaze, gazane, krečluci i.t.d. Pored ovim je do vode oširoki, kamenom pokaldrmljeni trijem, gdje se nalaze u redu iste one stvari, koje su i na tabačkom otoku spomenute. U istoj suri (redu) u kojem se nalazi esnafska kahva, stoji i tabačka džamija uz jedno gorostasno staro drvo. U noći slabo se radi o tabačluku. Rad otpočinje uvjek u "sabah" (zorom) a svršava "akšamom" (zapadom sunca, zalaskom). Zemljište (milčevi) na lijevoj obali Fojnice, gdje se nalazi "tabahana" jest većinom vakufski (tabačke džamije), a i privatno. Zgrade pak takodjer su nešto vakufske (tabačke džamije), a i nešto privatne. Stupe i druge tabačke sprave i stvari jesu vlasništvo privatno , t.j. pojedinaca ili njih više u društvu. Tabački esnaf (društvo) sastoji se od tabačkijeh pravijeh članova sa testirom (atest, diploma), (sposobnicom za tabačluk, stručni ispit). To su Ahija (upravitelj) koji upravlja, rukovodi i nadzire sav rad i život tabačkog esnafa, age (vlasnici, trgovci, robe i tabačkog posjeda), koji imadu po jednog ili više iščija (majstora), iščije (majstori), koji svoju ili pod plaću aginsku robu izragjuju. Uz ovo su još bez testira šegrti, koji se uz malu zaradu naučavaju kod iščije tabačluku, i irgati (nadničari), koji nadničare u tabačkom poslu uz neznatnu zaradu od četiri groša (64 helera) na više.

Ahija, age i iščije sačinjavju pravo (upravno) tijelo tabačkog esnafa, a ostali ne, dok ne postignu testir. Testirom postaje od šegrta majstor (iščija), ako se javno pred ahijom, agama i drugim odabranim iščijama posvjedoči, da je potpunu nauku za tabački zanat postigao, a pri tom je pošten i vrijedan. Za testir dobije novoproizvedeni iščija od svog iščije klupu za čišćenje kože, demir i na komadu kože urezan njegov vlastiti nišan (obilježje, oznaka) za kože, kojima se smije samo njegova koža ubuduće obilježavati i koji mora čitav esnaf poznavati i za njega uvažavati.

Slika: Tabakhana (jedna od radionica) izložene u muzeju, je replika radionici Ivan Ivanov Golosmanov sagrađen oko 1865 - 1870 g. Gabrovo Bugarska

Tabački se testir po staromu načinu podjeljuje društveno i javno dovom i gozbom od novoproizvedenog iščije (majstor). Nu danas biva to i bez gozbe, samo pred iščijom (majstor), a moguće još i uz ahiju. Ahiju izmegju sebe postavljaju tabačke age i iščije. Vlasti (ovlasti) današnjih ahija u tabačkom životu mnogo se razlikuje od vlasti (ovlasti) starog vremena, a i dužnost im je sada jednostavnija i lakša, jer pojedinac kao aga i iščija vodi svaki sam brigu o svom radu i imetku.

Tabački život u Visokom oživljuje i druge zanate, i to prvo one koji se bave kožom: kao obućarstvo (pravljenje opanaka, firala, čizama i nanula), saračluk (kajiši, bensilaji, (bensilah), pasovi, bisage, sedla, šarpelji, čante, uzde, ezengije i.t.d.) te čurčiluk, se bavi krznom. Ovim zanatima zanimaju se u Visokom, što po radionicama, što po privatnim kućama oko 60% od svega muslimanskog i 0.5% pravoslavnog stanovništva. Ističe se, da se u samom obućarstvu u Visokom godišnje prave svega oko osam sto hiljadi pari (800.000), a samijeh opanaka oko šesto hiljadi pari (600.000) proizvede. Djeca i žene bave se u ovom zanatu prepletanjem i pulanjem ( kićenjem) nekijeh dijelova obuće.

Naprotiv sve radnje od tabačke dlake, vune i kostrijeti, kao tkanja, pletiva i veziva i.t.d. t.j. proizvodnje visočkijeh ćebeta na hiljade komada, pa ćilimova, ponjava, sukna, pokrovaca, podmetaka, šega, toraba, vreća, zobnica, gjebri (kesa koja visi o sedlu za nošenje kišobrana, ćibuka i štapova), kolana, ogrtača, čarapa itd. Zanimaju oko 60% od svega pravoslavnog i o.5 % od muslimanskog žiteljstva. I u ovom zanatu su djeca zaposlena osobito u ćebedžiluku. Nožari prave od rogova drške i kore za noževe. Tabaci pak iz pača i mesine izvaruju mast i tutkal. Otreseni kreč sa koža upotrebljava se naboje podova i mazanje duvareva (zidova). Sva ova visočka roba na glasu je u Bosni, a i sam se zanat u velike cijeni. Tabačke pare su "najhalalnije" (najsrećnije , oslobogjene svih zala) i ljudi čvrsto vjeruju, da je tabačka radnja zdrava, jer se bavi krečem, rujem, metvicom - kojima se koža od truleži liječi i čuva, pa da zato i boleštine, kao kuga, kolera u blizini tabaka ne mogu zaraziti.

Kako već dugo postoji tabačka naseobina u Visokom pravo se ne znati, ali biće, da sigurno stoji stoljeća i stoljeća. Moguće da se je zbog nje stara varoš Visoko sa prvobitnog svoga mjesta, sa stanovima sa "visa" (brijega, Podvisoki) postepeno malo pomalo spuštala za tabačkim radom i okupila u blizini današnje tabahane. Po predanju ne zna se, da li su dotični stanovnici prije osmanlijske vlade u Bosni, u Visokom tjerali tabačluk, nu pripovijeda se, da se je u istinu za prvo vrijeme osmanlijske vladavine tabačluk u Visokom obično vodio po privatnim kućama, a da su im stupe bile samo na rijeci Fojnici, te da se je zbog zdravstvenih razloga prenio cijeli tabački zanat odredbom vlasti od stanova na samo k vodi gdje se je u društvu sav tabački posao morao voditi.

Veli se, da je iz najprvog vremena, kad se tabačko društvo odredbom osmanlijske vlasti radom sjedinilo u današnjoj tabahani, dobilo svoje današnje ime: "tabački esnaf" i da su tada ondašnji zanatnici morali megju sobom kao društveno tijelo ustrojiti i neki društveni red, koji je osmanlijska vlada fermenom potvrgivala, a da je sama vlada češće po svome za to određenome osmanlijskom činovniku iz Carigrada pregledala tabačke esnafe.

Glavni, fermanom provigjeni nadzor nad tabačkim esnafom vodio je "ahija". U obitelji Ahića u Visokom još se danas čuva jedan taki ferman i dva tuga t.j. metalne jabuke iz kojih vise pramenovi konjske dlake, koja je vrijedila kao društveni barjak. Dužnost ahije bila je paziti na dobru učinu kože, dogovorno s agama odregjivati i utvrgjivati cijenu koža, kao i stvari, koje su tabačkom zanatu potrebne, paziti i držati mir i red i voditi brigu o sigurnosti tabačkog posjeda, pa i izricati i provagjati pravdu u tabačkom osoblju, u koliko je to zasjecalo u tabačko esnafsko društvo. U njegov djelokrug takogjer spadalo osposobljavanje koga tabačkog šegrta za iščiju (majstora). Ovo je činjeno potpunom esnafskom svečanošću, u prisutnosti dotičnijeh esnafskijeh aga, iščija i ahija a katkada i u prisustvu osmanlijskog činovnika, kojom su je prilikom uz dovu novom osposobljeniku svećano uručivao od njegova majstora "testir" t.j. klupa, na kojoj se kože čiste, demir kojim se to radi i od ahije na komadiću kože urezan nišan (obilježje, znak) za njega, kojim se znakom smije samo njegova koža označiti. Od tog časa smatrao bi se osposobljenik potpunim pravim članom, sa svim pravima tabačkog esnafa. Ne zna se, je li ili nije li tabački esnaf u Visokom imao pisana kakva društvena pravila, ili se je taj posao rukovao samo osmanlijskom vlasti i fermanom preko ahije, nu istina je, da su velikom strogošću bdjeli i ahija i vlasti nad životom ovog esnafa.

Stanko Ljubičić

Priredio Čakić Goran

Literatura: -Časopis Nada 1901.g. Ahić Tarik -Gabrovo Bugarska, kožarstvo

 

Goran Čakić *Opus "Goranov Sokak"*

Piše: Goran Čakić

"Jasno je meni sve to što pišeš. Jasno mi je i da takav pristup nije poticajan za stručni dio javnosti i da tako odbijaju stručne ljude od sebe, a oni im trebaju. Donekle mi je jasno i zašto tako rade, ne slažem se s takvim pristupom, ali nemam ni sve informacije kao ti da bih mogla suditi",

napisa moja prijateljica i ja se onda odlučih da iskreno napišem da prilog nije nikakav novi naučni prilog nego pokušaj autora da kaže neistinu svojoj savjesti.

 

ŠEST RADIOKARBONSKIH ANALIZA ODREDILO STAROST PODZEMNOG LABIRINTA "RAVNE" U VISOKOM

26.01.2010

U svom novom naučnom prilogu, osnivač neprofitne Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca", registrirane za arheološka istraživanja, dr. Semir Osmanagić analizira starost podzemnog labirinta u Visokom.

ANALIZA - ANALIZE

Postoji jedna jedina pohvala koja prizilazi iz najnovijeg "naučnog" priloga, a to je, pohvala Osmanagiću (junioru) što (on) nije pisao ovakvu "domaću zadaću"? Očito su zato zaduženi drugi, jer junior Osmanagić ne bi ovako naivno započeo naučni prilog, a još naivnije ga završio.

Svi koji su bili od početka upućeni u aktivnosti projekta AP-BPS, svjesni su da im je postalo smiješno čitati radove koji imaju samo jednu svrhu: odgovor "nekome" ko je napisao dobronamjerne primjedbe, a s kojime se autor ne slaže, čime dokazuje da se je uhvatio svakako na udicu. Na zaključak ukazuje nekoliko objavljenih priloga o navedenoj materiji kojom se pokušava baviti autor, te je tim i čudnije da se autor "naivno" samovoljno uvaljuje u oblast o kojoj očito nema nikakvih saznanja. Znajući za roditeljsku ljubav-svakog od nas, ipak čudi "produžena" ljubav prema bližnjima, (naravno, ovo prirodno pravilo važi dok su djeca malodobna i nisu samostalna, što nije primjenljivo u ovom slučaju), pa nam nekako ovakvi stereotipi već idu na nerve.

Pogrešno dobiveno i zloupotrebljeno pravo na osnovu otužne – "Registracije o pravima na arheološko istraživanje", samo je ukazalo na niz pogrešnih zaključaka osoba... koje nikada ništa nisu istraživale nego su, manipulisale tuđim istraživanjima i zaključcima, prijavljujući ih kao... osnovu svojih zaključaka. Da zločin nad stvarnom naukom bude još veći, tendenciozno su zloupotrijebili dijelove veoma kvalitetno urađenih analize navedenih svjetskih laboratorija. Primjena rezultata analiza je namjerno pogrešno interpretirana i uklopljena s tezama koje nemaju nikakvog smisla.

Ako se više i ne čudimo navedenim manipulatorima, začuđuje da – naučnici iz laboratorija pristaju na ovakve kombinacije koje mogu samo štetiti njihovom ugledu u svijetu!? Ili ,ili... jednostavno nemaju pojma kako im se i za šta dobiveni rezultati i njihovi izvještaji... koriste?! Istina, ako su naplatili uslugu (u svijetu slabo što ima... besplatno), tada uvijek imaju opravdanje:

"analize su stručno urađene, bez ikakve namjere za... zloupotrebom rezultata!"

Kako god bilo, žalosno je sve to... jer smo već čitali dobre osvrte na paleolitska i neolitska naselja u dolini rijeka Bosne i Fojnice:

• njihovoj vezi sa svetilištima na Visočici i Četnici, Milama, Caparištu, Podama Bedemi i.t.d.;

• o kultu Boga Mitre;

• o Ilirima, Grcima i Rimu i nakon toga čitati ovakve bezimene i malokrvne sadržaje!?

I šta onda reći- ništa, treba samo misliti bez tutora nad glavom?

Jedan podzemni labirint u Visokom, tri evropske Laboratorije, četiri drevne kulture i šest uzoraka organskog materijala.

Da nije spomenuto četiri drevne kulture moglo bi se i prihvatiti. Ovako, nema smisla.

ŠEST RADIOKARBONSKIH ANALIZA ODREDILO STAROST PODZEMNOG LABIRINTA "RAVNE" U VISOKOM

Fondacija je 2005 otkrila da se ispod piramida u Visokom nalazi podzemna mreža tunelskih prolaza i prostorija. Nekoliko stotina metara tunelskog pravca koji vodi ka Bosanskoj piramidi Sunca je očišćeno i podgrađeno za posjete desetine hiljada turista u periodu 2005-2010.

Kako to izgleda kad autor kaže: "Stručni tim je uradio, otkrio, analizirao?" Fondacija APBPS nikada nije otkrila niti jedan podzemni tunel ispod Visočice ili bilo gdje! Prezentirane su samo neke tamne sjene- u formi krivih (Satelitski snimci, dostavljeni od bivših člana Fondacije- Dr. A. Smailbegovića) koji ničim i nikad nisu potvrđeni. Postojao je samo jedan stari tunel, rudnik, nedaleko od potoka i njiva Zlatarina o kom je nauka ostala skromna nije, u dužini od 141 m. sa tendencijom daljnjeg pružanja prema- sjeveru i istoku i manje dionice prema jugu. Iz dionice orjentisane prema sjeveru, sa 30 i 131 metra, godine 1964 je bila kaptirana i odvedena izvorska voda za potrebe izgradnje novih objekata KTK i Viteksa,  iz "tunela" tada prolaznog samo u puzeći. Danas je isti- proširen i "dotjeran" kako bi se posjetioci mogli kretati, čime je originalnost tunela u potpunosti uništena, za razliku od radnika na izgradnji vodovoda koji su tunel u potpunosti sačuvali u prirodnom obliku.

Veliki broj Visočana je u svom životu bar jednom ulazio u tunel tražeći istinitost legendi o bjegstvu kralja i kraljice, pa kako onda reći (sebi pripisati) otkrivanje onoga za što se znalo od kad je svijeta i vijeka!?

Tunel KTK, nikada nije postojao kao tunel. Radi se o podzemnom skladištu Visočkih kožara - porodice Čabaravdić. Napominjem da se termin: kompleks podzemnih tunela izbaci iz daljnje upotrebe! Jednostavno, ne postoji! Tunel Ravne ide na sjever. Znači, suprotno od Visočice. Mijenjajući pravac, vraća se ka jugu - praveći "petlju" i onda produžava... prema istoku. Ali, nikako prema Visočici koja je udaljena 2410 m prema jugu. (Tamo će se doći jednom - u mašti nekoga, ali nikada - u realnosti, jer treba... proći dolinu a bogme i "prošetati" poljem niže nadmorske visine od lokaliteta Ravni ispred brda Križ, pa onda... uz Poljanice).

Ako je arheolog Andrew vratio kompas, onda je lahko provjeri kud tunel ide?

 

Slika: Karta tunela kojoj je dodato prošlogodišnje iskapanje u čiju tačnost nisam siguran.

 

 

U podnožju zidova tunela su otkriveni organski materijali, a u bočnim prolazima stalaktiti i stalagmiti čija se starost može odrediti radiokarbonskim metodama. Šest uzoraka je poslano u tri vodeće evropske laboratorije u Švedskoj, Njemačkoj i Poljskoj.

Mala ispravka.

Stalaktiti su otkriveni na visini 160 cm od podnice, i to u zoni koju presijeca tzv. prelom konglomeratne "grede" na udaljenosti 35 metara od ulaza. U navedeno se svako može uvjeriti ako ode tamo i na miru, bez prezentacije (sugestije), pogleda i samostalno donese zaključak. "Stalagmiti" su pronađeni na udaljenosti od 16,80 m od ulaza, (desni bočni krak) na 1,70 m od podnice. Nađeni pločasti materijal, ne može se baš nazvati stalaktitom, jer potiče od sedimentacije na dnu jezerca (P= 3-4 m2 i dubine desetak centimetara stajaće vode). Očito je autor zaboravio ili... nikad nije ni znao, da se prilično lijepe stalaktitske "draperije" nalaze na prolazu ispod "konglomeratne grede" gdje je danas dozidan "impozantni" suhozid ispred "arheo-bukvar" monolita.

Mreža podzemnih tunela je napravljena u konglomeratnim slojevima koji su se taložili desetinama hiljada godina. U zidu konglomerata je 2007 pronađen komad drveta dimenzija 35x18x12 cm. Jednom uzorku je određena starost na Odjeljenju radioizotopa Instituta za fiziku Šleskog univerziteta u Gliwicama (Poljska). Načelnica Odjeljenja dr. Anna Pazdur je potpisala Izvještaj u kome je procjenjena starost od 34.000 godina (+/- 1.500 godina). Dr. Pazdur je objavila ovu vijest na pres konferenciji tokom Prve međunarodne naučne konferencije o Bosanskoj dolini piramida u augustu 2008. Drugi uzorak istog drveta je analiziran na Leibnitz Laboratoriji za radiometrijsko datiranje i istrazivanje stabilnih izotopa na Christian-Albrecht Univerzitetu u njemackom Kielu i procjenjena je starost od 30.600 godina (+540 / - 510 godina).

Sloj šljunka na lokalitetu Ravne je debeo izmedju 1,oo - 22,5 metara. Tunel se nalazi na izlomljenoj plohi lapora manje tvrdoće koja padinski naginje ka SZ-u. 20-35 cm sadašnje šljunčane podnice iznad lapora kroz koji se drenira voda visine nivoa 20 cm u ljetnom periodu, vjerovatno predstavlja ostatak nekada veoma jakog vodotoka na što ukazuju profili šljunkovitih profila unutar podzemlja i većem broju izlaznih otvora (mogu se naći u okolini tunela) o kojim ne govori autor.

U svakom slučaju je potrebno pomoći autoru analize, ili ga uputiti, da u narednom javljanju mnogo ne govori o svojim pretpostavkama kao činjenicama kad već dosta toga ne želi da zapazi! Da bi se formirao šljunak i oblaci, potrebno je kotrljanje (transport) kamena sa udaljenosti od max. 60 kilometara i taloženje na lokalitetu Ravne, tj.transport-slivom vraničkog štita rijekom Gvožđankom, a potom Fojnicom i njenim pritokama.

Na taj način je određen početak procesa stvaranja konglomerata na više od 30.000 godina. Pošto su ispod konglomearata pronađeni megalitni blokovi pješčara, koji su doneseni na ovu lokaciju, logično je bilo zaključiti da prva kultura u ovom području datira iz paleolitskog perioda. To se u potpunosti poklapa s novim rezultatima antropološke genetike koji prvi imigracijski val homo sapiensa prema balkanskom tlu smještaju u period od 30.000 - 35.000 godina u prošlost.

Odlično, jedan dio zaključaka je vrijedan pohvale!

Sloj šljunka je star 30.000-35.000 prema analizi nađenog drvetu, ali na osnovu okamina drveta nađenih prilikom čišćenja tunela, starost naslaga šljunka bezglavo nestaje u vremenu od preko milion godina. Može li se onda prihvatiti starost koja odgovara paleolitu i ugraditi u idejnu osnovu teze o porijeklu i starosti tunela, a druge podatke prešutjeti jer ne odgovaraju zacrtanoj tezi? Kakve veze onda ima tunel, kad se samo spominje "starost" na osnovu jednog nalaza, a mnogi ne spominju?

Slika: Uzorci okamina crnogoričnog drveta, vjerovatno bora, abrazivno obrađeni kotrljanjem u struji pijeska i šljunka stari preko milion godina i sigurno ne potiču sa lokaliteta Ravni.

Dobro, možda će biti jasno šta je trebalo da čitalac zaključi kada pročita dolje navedeni blog, ako ne postoji nikakva uzajamna veza izmedju naplavine šljunka i tunela, ostatka nekadašnjih podzemnih vodotoka u ovom slučaju, drenažnih vodotoka, kroz debele slojeve šljunka.

Moguće da je autor pročitao nešto na ovom blogu, ali u potpunosti nije shvatio suštinu.

Vidi: archaeology.blog

Autor je najavio, a onda se i osvrnuo na pješčarske megalite u šljnku tunela donoseći niz pogrešnih zaključaka, tvrdeći, da su megaliti ušli u tunel uz pomoć "homo transportikusa".

Megalitni blokovi pješčara su erektički monoliti koji su putovali u šljunku po kliznoj laporovitoj padini, mnogo sporije od toka šljunka, tako da je njihov obrađeni oblik nastao abrazijom šljunkovitog materijala, a pukotine (opet pogrešan zaključak) zato što ih je čovjek, iz tamo neke civilizacije, stavljao na križanje vodotoka. Što bi to radio i danas kad je nivo vode na padini 20 cm. A kamo li onda kad je prostorom tekla velika količina vode i slivala se u Bosnu na lokalitetu Dubočac. Postoji nekoliko monolita koji potvrđuju svoje porijeklo i oblik bokova i ostatka, teksturirane („ripple- marks“) površine kao uostalom jedan manji dio generalnog sloja pješčara Visočke doline, koji se susreće u Vratnici na Plješevici, iza crkve na lokalitetu Klisa, podnožje Visočice, koji govore o burnoj tercijarnoj aktivnosti izdizanja i ulančavanja planinskih vijenaca iz kojih su isplivavali monoliti i klizali niz padine antiklinalnih masiva. Sloj teksturiranih pješčara može se naći u sadašnjem koritu Bosne i ne razlikuje se apsolutno ništa od tunelskih – monolita jer je suštinski dio iste bazne površine, porijekla i starosti.

Slijedeća serija analiziranih materijala pronađena je u bočnim prolazima. Riječ je o stalagmitima i stalaktitima. Oni su nastali u već postojećim tunelima. Nakon nestanka graditelja tunela pojedine sekcije podzemnih prolaza su kolapsirale. U tim obrušenim dijelovima nastajali su stalaktiti i stalagmiti.

Slika: Izgled pješčara ripple marks površine iz rijeke Bosne koji predstavlja generalni sloj nekadašnje osnovne doline pješčara rijeka Bosne i Fojnice.

Jedino tačno do sada nađeno u analizama, ali nema nikakve veze sa tvrdnjom o djelovanju čovjeka u šljunku, te je stoga, pokušaj vezanja tunela sa ljudskom aktivnošću - bespredmetan i smiješan!

 

Uzorak stalagmita iz prvog bočnog prolaza, na udaljenosti od 25 metara od ulaza, je procjenjene starosti od 5.080 godina (+/- 75 godina) u Institutu za fiziku Šleskog univerziteta u Gliwicama, dok je uzorak stalaktita pokazao starost od 3.560 godina (+/- 65 godina). Tako je određena minimalna starost tunela: više od 5.000 godina! Stalagmiti su se mogli stvarati samo u postojećim šupljinama, odnosno prolazima. Na ovaj način tunelski kompleks u Visokom daleko premašuje po starosti ostale kulture na tlu BiH iz prošlosti: i srednjevjekovnu bosansku državu (900 godina), i antički Rim (2.000 godina), antičku Grčku (2.500 godina), Ilirska plemena (2.800 godina) i Butmirsku kulturu (4.600 godina). Stoga predstavlja sasvm novo i senzacionalno otkriće u globalnim razmjerama.

Senzacije nema!

Dobro je da su navedeni prezentirani podaci potkrijepljeni opštim materijalnim dokazima jer se onda može doći do zaključka da senzacionalizam ne može biti okarakterisan globalnim razmjerima. Stalaktiti, u stvari - rudimentarni izdanci, a stalagmiti - ravne ploče nastale taloženjem bijelog neprozirnog kvarcita i nemaju nikakve veze sa civilizacijama. Naime, šljunku nije nikakvo čudo naći nešto tako.

Takvih rupa ima u zemlji koliko hoćete. Tzv. paleolitska civilizacija tretiranog autora, nadasve "napredna", osta jedina koja je pravila piramide: bez alata, bez tehnike, ne ostavivši tragove kostiju, a kamo li komada "pite".

Sve je sakriveno kako se neko ne bi ko dosjetio upitati: "a kad je i gdje postojala"?

Veoma je smiješno manipulisati podacima o paleolitu! Ima nešto objašnjeno u navedenom blogu, pa je nedopustivo davati sebi pravo i prostor za improvizacije navedene od autora u narednom dijelu analize.

K'o... biva: autor bi nešto kaz'o ali ga je stid. E, dobro je što nije nastavio!

Pronađeni su i dokazi za postojanje treće kulture. Njihovi pripadnici su zatvorili sve tunelske prolaze i ispunili ih rječnim šljunkovitim materijalom. Na svakoj raskrsnici su napravili zidove koji su sastavljeni od riječnih oblutaka. Prethodno su sistematski očistili sve tunelske prolaze i prostorije od alata, kostiju i ostalih arheoloških artifikata koji su pripadali graditeljima tunela.

Ima jedna riječ (artifakat) koja mi govori da navedeni tekst nije iz pera potpisanog autora. Ako jeste, onda je to opasno za mnogo šta.

U podnožju zidova tunela tim Fondacije je pronašao ostatke vatrišta. Uzorci organskog materijala su poslani na radiokarbonsku analizu u Švedsku i Poljsku. Laboratorija za ispitivanje starosti Univerziteta u Upsali (The Angstrom Laboratory) utvrdila je da je organski uzorak pronađen u avgustu 2009. na udaljenosti 180 metara od ulaza star 3.091 godinu (+/- 111 godina).

Navedeno treba shvatiti kao prihvatljive rezultate istraživanja, a same zaključke, pogrešnim!

Zna se da je organska materija ili dolazila sa naplavinom šljunka ili ulazila spolja, ali i konstatovati da - veza života i mjesta nalaza - nemaju neke karakteristične veze i ne dokazuju uzajamnost nalaza i djela ljudskih ruku u šljunku, ne konglomeratu, što autor često koristi. Postoje mjestimično, prilično, tvrde dionice po koje predstavljaju šljunkoviti konglomerat vezan kalcijevim karbonatom, prije svega lokalnog karaktera i nisu generalna karakteristika terena da bi se nazivao zajedničkim imenom konglomerat, nego se generalno radi o veoma kvalitetnom šljunku.

Jedini uzorak je "vatrište" (kako ga nazva), koje je ušlo spolja... nošeno šljunkom. To je opet doktore, neolit i govori o životu, negdje, na površini... Ravni. U protivnom bi nalaz predstavljao paleolitsku-neolitsku strukturu boravišta većih dimenzija na većoj površini, što nije slučaj u navedenom primjeru.

Paleolitski ljudi su bili već toliko pametni da svoja staništa ne bi nikada gradili na šljunčanim naplavinama.

Testiranja drugog uzorka pronađenog u ljeto 2008 su obavljena AMS (Accelerator Mass Spectrometry) metodom na Institutu za fiziku Šleskog Univerziteta u Gliwicama. Tokom AMS datiranja istraživaci putem spektometra broje sve C14 atome za razliku od klasičnih metoda koje broje samo C14 atome koji su u stanju raspada. Stoga je AMS metoda preciznija, ali i skuplja. Obavljeno istraživanje u ovom uglednom poljskom laboratoriju je pokazalo da je riječ o organskom materijalu starom 4.610 godina (+/- 35 godina).

Ko kaže da ne treba vjerovati naučnim, visokosofisticiranim metodima analize, ali je potrebno napomenuti autoru da zaključke nije dopustivo donositi miješajući materijalno dokazano sa onim što se izvlači iz sopstvene mašte, jer ovako zaključci izgledaju kao:

"Kad bi bilo, dobro bi bilo"?

Na ovaj način smo došli do zaključka da su podzemne tunele u Visokom povremeno posjećivali i pripadnici neolitske kulture u razdoblju između 3.000-4.600 godina.

Prema tome šest radiokarbonskih datiranja potvrđuju da su na teritoriji središnje Bosne i Hercegovine svog traga ostavile barem četiri kulture:

• (1) Najstarija, paleolitska kultura koja je prenosila megalitne blokove i postavljala ih iznad podzemnih vodenih tokova, starija od 30.000 godina;

• (2) Graditelji piramida i tunelskog kompleksa, ujedno i najrazvijenija kultura, starija od 5.000 godina, a znatno mlađa od 30.000 godina;

• (3) Kultura koja je zatvarala tunelske prolaze, sposobna da prenosi velike količine materijala, mlađa od 5.000 godina;

• (4) Povremeni neolitski korisnici ulaznog dijela tunelskog kompleksa, u periodu 3.000-4.600 daleko u prošlost.

Stručni tim Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" vrlo pažljivo njeguje multidisciplinarnost i naučni pristup u projektu istraživanja Bosanske doline piramida. Tokom pet arheoloških sezona (2005-2010) u istraživanju su uključeni najugledniji svjetski naučni instituti, obrazovne institucije i pojedinci-istraživači. S takvom praksom, Fondacija će nastaviti i ubuduće.

Autoru ipak treba sugerisati: da ne griješi, ako ne mora jer se dosta podataka može naći u literaturi. Što će mu ovakvi zaključci kad nemaju nikakvog smisla niti se mogu i čim dokazati. Samo manipulisanje podacima predstavlja najčešće obmanjivanje javnosti. To onda nije slučajna greška nego svjesna radnja koja podliježe ozbiljnim posljedicama.

Bilo bi dobro postaviti pitanje autoru, da li ima još kakvih analiza koje ne objavljuje i zamoliti ga da ne pravi civilizacijski redoslijed kad visoke naučne ustanove potvrđuju starost prirodnih materijala?

Paleolitski i neolitski čovjek je bio... ono... što autor izgleda ne može niti zamisliti. Pa, nisu bili ludi da se krije po memljivim rupetinama u šljunku, već u pećinama, tj. "živoj" stijeni, ali nikad duboko u podzemlju dok su neolitski ljudi imali predivne kuće od pečene zemlje prije gotovo 6.000 godina, i to - prije nove ere. Autoru je trebalo pokazati kako izgledaju nalazi civilizacije i njeni ostaci iz neolita, onda sigurno ne bi ni počinjao ovakav "naučni prilog".

Konstatacija je da autor "vrijeđa" neolićanina, a on je već tada bio "gospodin" za njegovog ranog paleolitliju koji je imao samo paliju, a od jezika jedino uzrigac kad se najede sirova mesa i šumskih bobica.

 

Slika: Prvi komad organskog materijala pronađen u konglomeratu koji prekriva kamene blokove, a čija je starost procjenjena na više od 30.000 godina.

Slika: Uzorci organskog materijala iz podzemnog labirinta "Ravne" propisno markirani i poslani na radiokarbonske analize u vodeće evropske laboratorije.

 

Slika: Testiranja uzorka organskog materijala iz podzemnog kompleksa "Ravne" u Visokom su obavljena AMS (Accelerator Mass Spectrometry) metodom i pokazala su procjenjenu starost od 4.610 godina (+/- 35 godina).

Slika: Uzorak organskog materijala je iz podzemnog kompleksa “Ravne” poslan u vodeću švedsku laboratoriju za ispitivanje starosti (The Angstrom Laboratory) na Univerzitetu u Upsali. Nakon provedene procedure utvrđivanja starosti ugljikovom metodom rezultat je pokazao starost uzorka od 3.091 godinu (+/- 111 godina).

Slika: Otkrivanje megalita K-2 ispod konglomeratnih nanosa. Prva kultura je starosti više od 30.000 godina i oni su postavljali megalitne blokove na ovim lokacijama.

 

Slika: Druga kultura su graditelji tunelskog kompleksa i piramida. Starost ove kulture je više od 5.080 godina, a znatno manje od 30.000 godina.

 

Slika: Treća kultura je zatvorila sve tunelske prolaze i očistila ih od arheoloških artifakata prije manje od 5.000 godina.

Nema novih slika, pa nudim autoru onu... koju nije objavio, a ima je.

Autor treba da odgovori valjda u slijedećem javljanju na pitanje:

“Šta se nalazi uvijek iza suhozida i zašto suhozida nema više u nastavku kopanja što se više odmiče od osnovnog tunela?“

Slika: Kakav je ovo profil i kako nastaje, jer je poznato da ga nije Edo napravio, sem malo fasadirao i "pomeo"?

Slika:Neolitski čovjek je koristio dostupne tunelske prolaze 3.000 – 4.600 godina unazad.

Nemoj više!

Sačekaj ljeto i "mrave", možda koji izmisli nešto logičnije iako postoji već danas opravdana sumnja o nemogućnosti bilo kakvog izmišljanja novih postavki!

Bila jednom jedna želja.

Jazuk brate.

 

Goran Čakić *Opus "Goranov Sokak"*

Pogled nad Visoko 1913 god.

Piše: Goran Čakić

Danas imamo asfaltirane sokake, kanalizaciju, vodovod, plin i dosta toga što nam život čini ugodnijim, ali ne uvijek jeftinim. Navikli smo se na blagodeti života pa kad se desi nešto ne predviđeno nismo spremni prihvatiti mogućnost da se bez toga može živjeti.

Jesmo li se ikada upitali kada je i ko učinio da nam život bude ugodan, ali da i razumijemo stepen ugođaja koji koristimo i iza kojeg stoji mnogo napora ljudi koji su učinili da imamo sve što nam treba. Prirodno, nema ih više, ali su ostala njihova djela.

Mnoge stvari se danas rade, mnogo truda i sredstava ulaže, ali moramo biti svjesni da većina današnjih ugođaja nema onu snagu napretka koju su nam ostavili naši djedovi i očevi kao nasljedstvo pa bez ikakvog ustručavanja prihvatimo činjenicu da sve što danas radimo, radimo u interesu sopstvenog ugođaja, ali isto tako kao ostavštinu našim pokoljenjima.

Ne svojatajmo ništa jer sve što imamo samo smo posudili, nikad ne recimo da je nešto naše jer mi samo postojimo u vremenu koje nam daje pravo da nešto koristimo, ali nam diktira i obavezu da unaprijedimo i uljepšamo ono što ostavljamo. Svako vrijeme ima svoje veličine koje moramo poštovati i ne dozvoliti da ih zaboravimo, posebno njihova djela. Pokušajmo onda negdje zapisati i ostaviti zasluge naših predaka, ali recimo sami sebi, "Niko spomenut, niko zaboravljen jedino riječju obilježen".

Život u ovoj čaršiji traje dugo i iza njega stoje oni kojih se niko više i ne sjeća, pa nekako dođe ugodno kad se pročita šta je nekad neko uradio. Vrijednost jeste u traženju, ali je još veća u čitanju, a čitati se može samo ako je napisano, eto zato postoji pismo. Danas imamo mnogo više mogućnosti da ostavimo traga našem postojanju nego juće kad je postojao samo kamen. Stoga budimo pošteni pa objektivno zabilježimo postojanje naših savremenika. Mnogi to ne zaslužuju, ali šta se može i zlo treba zabilježiti. Ovom prilikom nećemo govoriti o ličnostima nego o djelima. Ima jedno mjesto na dnu Podvanja, zove se Brod. Malo ko zna da je to bio gaz preko rijeke Bosne, isto tako, gaz u Luci i na Bucima. Dobro je da se ne sjećamo jer su vozile i "lađe", a Bogami i golih nogu hodilo.

• Zna se da su i prije postojali mostovi, kao pretpostavke, ali prvi zabilježeni je onaj koji je započet 1833 g. na mjestu više sadašnjeg betonskog mosta na Bosni i pušten u upotrebu 1834 g.

• Prva zvanična obrazovna ustanova u Visokom bila je Medresa koja je građena i puštena u javnu upotrebu 1838 g.

•   1856 g. izgrađena crkva Sv. Prokopija ispod Klise.

•  1860.g. izgrađena pravoslavna škola u Visokom

•  1861 g. izgrađen put prema Kiseljaku.

•  1868 g. pušten u promet ponovo obnovljeni most preko rijeke Bosne.

•  1869 g. došli su učitelji u pravoslavnu školu u Visokom.

•  1869 g. puštenu promet zvanični put za Zenicu.

• 1870 g. izašla naredba gradskog načelnika da se ulice redovno čiste, da se tabahana što više približi rijeci Fojnici zbog održavanja higijenskih uslova u čaršiji, da se otvori javna gradska bašča, ulica Jalija podzida i da se kaldrmiše ulica od mosta do tabahane u dužini od 900 aršina, da se izgradi konak i oformi kasa za kreditiranje poljodjelnika.

• 1870 g. otvorena narodna škola Ruždija

• 1882 g. izvršen popis stambenih zgrada i utvrđeno da postoji: 752 kuće,467 kuća na sprat, a   285 prizemnih.

• 1882 g. pušten u promet zvanični put za kreševo i Fojnicu.

• 1882 g. puštena u promet pruga do Sarajeva i izgrađena željeznička stanica.

• 1886 g. otvara se komunalna osnovna škola u Visokom

• 1887 g. izgrađena ,otvorena prva apoteka u Visokom.

• 1889 g. zvanično otvorena osnovna škola, muška i ženska, na Kraljevcu.

• 1895.g. izgrađena i otvorene zgrade Sreza i Suda.

• 1895.g. pušten krak pruge prema Varešu.

• 1896 g. rađeni neki zahvati iznad Klise i naređeno pošumljavanje borovinom.

• 1897 18 maja odobren Statut za grad Visoko.

• 1899. 29 oktobra odobren pravilnik o pazaru (sajmu) i pijacama

• 1900 g. otvorena zgrada Franjevačke gimnazije u Visokom.

• 1901 g. završen i pušten gradski vodovod u Visokom sa rezervoarom na Klisi i kaldrmisana ulica perutačka.

• 1907 g. češki turistički "Vodič kroz Bosnu i Hercegovinu", navodi, da se Visoko (440) m.n.v. nalazi ispod kupastog brda (767) m. na čijem vrhu se nalaze ruševine starog kraljevskog grada. Ima 2909 stanovnika, većinom muslimana. Ima poštu i telefon okruga, ured okruga, žandarmerijsku stanicu, finansisko odjeljenje, običnu školu, pravoslavnu školu 6 mekteba, nižu franjevačku gimnaziju, pravoslavnu i katoličku crkvu, 9 džamija i židovsku Havru. Kožari prerađuju 40.000 ovčijih i kozijih koža, 20.000 goveđih koža i ručno proizvode milion pari opanaka, dosta primitivno, ali dobrog kvaliteta.

• 1911 novembra 24. Jangija. Izgorjelo preko 240 kuća. - 1928.g. konačno završen betonski most preko rijeke Bosne. Radovi počeli.

• 1926 g. nadzorni organ je bio kasniji Akademik ing. Dr. Julije Hahamović

• 1928 g. završena elektrifikacija Visokog.

• 1945 g. gradski NOO oformio službe za komunalne usluge, (Tržno nadzorništvo)

• 1946 g. održan sastanak u vezi gradskog vodovoda.Veliko kašnjenje radova.

• 1947 g. formirano preduzeće za komunalne i zanatske poslove "Grakmus".

• 1952 g. formirana ustanova za komunalne poslove i pijačnu upravu.

• 1963 g. formirano posebno Komunalno preduzeće u Visokom

Može li išta danas da nas zadovolji kao što je naše pretke zadovoljavao svaki detalj i sitnica koji je značio napredak i lakši život za što su se ljudi uvijek borili. Mislim da ne, jer je ritam događanja toliko brz da dosta stvari i ne primjećujemo, ili nekad sve propustimo ne želeći bilo šta zapažati. Prođe autoput od Sarajeva do Kaknja, 43 km i mi smo nezadovoljni jer nije došao do Bosanskog Broda. Imamo previše korisnih stvari koje čine da gubimo svoj identitet, gubimo svoju "slobodu", postajemo mašine vremena koje ne ostavlja prostora zadovoljstvu koje nam je nekada bila nagrada. I mala djeca su stvorila mjerila svoga zadovoljstva koja nas nekada iznenade toliko da pomislimo da su nam djeca starija od nas. Nisu, ali sve brže prihvataju i koriste i svoje zadovoljstvo pretvarajući ga u prolaznost koja učini da poželimo biti bezbrižni. Teško, jer vrijeme suviše brzo teče.

 

Goran Čakić *Opus "Goranov Sokak"*

Piramide u Visokom i dileme oko postojanja

Piše: Goran Čakić

Nekad je potrebno dosta vremena da se uradi analiza pojedinih nalaza, pa ponuđeni prikaz nije ništa drugo nego poklon drugima da ocjene stvarnu sličnost artefakata sa raznih strana svijeta što stvarnu sliku visočkih "lutanja" mijenja potpuno. Visočki nalazi su "iskopani" u Vratnici, lokalitet platoa teksturirane površine, ripple marks i na Plješevici lokalitet sonde 4, sa jednom ili sa dvije forme kupastog i cilindričnog oblika. Da ja sad ne bih nabrajao šta je ko rekao nekada i kako je definisao nalaz, predlažem da se samo ode na Google i upiše stromatoliti, pa će nepoznanice biti brzo definisane. Dotaknemo li se takodje numulita nađenih u Visokom, onda će upitnost o starosti visočkih brda biti znatno ublažena i manje diskutabilna.

Slika A: kupole stromalotitaDrevne kupole stromatolita, (slika A) unutarnja struktura pokazuje tragove aktivnog života na Zemlji prije max. 3,45 milijardi godina. Prema najnovijim istraživanjima ovakvi nalazi bi mogli pomoći rasvijetljavanju života na Zemlji. U svakom slučaju interesantna definicija koja se može i treba pročitati pod navedenim imenom, daje naučno obrazloženje o artefaktima koje je neko već obradio i dao im značajno mjesto u geologiji Zemlje, a posebno visočkog područja što je bio rijedak slučaj.

Slika B: ravna cilindrična forma, detalj Snimak (slika B) načinjen 19-05-2007 g. a artefakt je iskopan godinu ranije, pokazuje istu strukturu, stim da na nalazu iz Vratnice nalazimo ravnu cilindričnu formu prečnika 10 mm, visine konusne forme od 38 mm i prečnika baze 60 mm.

Lamelarni prikaz (slika C) nastajanja stromatolita koji se susreće na vratničkom nalazu je još jedan dokaz o apsolutnoj sličnostim sa već obrađenim nalazima iz svijeta. U svakom slučaju dilema oko starosti pojedinih lokaliteta u Visokom više ne bi trebala postojati kad se uporede artefakti sa različitih strana. Na kraju, opet nemamo dokaz koji bi nas zadovoljio. Površina zemlje je često mjenja oblik i mjesto. Propadala je u unutrašnjost i ponovo izlazila van, ostajala u ravnici ili ispuzavala na planinske vrhove (Slika D).

Slika C: lamelarni prikaz, detalj

 Slika D

 

 

 

 

 

 

 

Nalaz s Plješevice

Stromatolite je vlasnik ugradio u svoju avliju jer nije znao o čemu se radi

Stromatolit koji je ostao u ličnom vlasništvu pokazuje formu  

 

 

 

 

 

 

Numuliti

Slika: numuliti s Plješevice

Sonda 1 na Visočici odakle je uziman pješčar za Stari grad

 

 

 

 

 

 

 

Slike: numuliti iz pješčara sa Starog grada

Za ovakve primjerke numulita nauka kaže da su stari izmedju 1.65-460 miliona godina. Dva nalaza koje razdvajaju milioni godina. Sve jedno sa istih su lokaliteta i ostavljaju tvrdnju: Visočka dolina i Visočka brda su veoma, veoma stari objekti.

 

 

Goran Čakić *Opus "Goranov Sokak"*

Piše: Goran Čakić

Čovjek je sebi velik, drugom nebitan, ali u suštini kao vrijeme u kojem živi, prolazan.

Pitalica na koju neki nikad neće odgovoriti glasi:

Nit' je kad bilo, nit' će kad biti, a ipak je, predstavlja suštinu prolaznosti kvanta vremena u kom se neko nađe, za nekog upamćeno, a za nekog ne upamćeno postojanje, jer drugi o tome sude i daju mišljenje, gdje koga staviti što nije uvijek pošteno. Često pojedinci sazdaju sebi mjesto koje im ni po kom osnovu ne pripada?

Doći će otrežnjenje, samo vrijeme sporo prolazi, a svi bi da ga dočekamo.

Drugi bi da te imaju

pjesmom do neba slavili tvoju ljepotu

a Tebi (oprosti našoj skromnosti)

ostaje samo nekoliko

mojih ubogih riječi

Sadik Idrizi Aljabak

 

Istorija

Koliko samo pitanja, odgovora? Koliko falsifikata i istina?

Odgovor koji zadovoljava sve ne postoji, postoji onaj odgovor koji traje onoliko koliko nekome i kada treba. Istorija se uči, istražuje i koristi. Može biti profesija, konfesija, impresija, a može biti i zadovoljstvo u kojem se traži samo pošteni pristup i ništa više. Bosna i Hercegovina, moja domovina, a k tomu kažu, u mjestu mi rođenja, se iznjedrila.

Život me odveo na drugu stranu i pružio mi zadovoljstva koja su trajala onoliko koliko su vrijeme, događaji i životne prilike učinile da traju, smatrajmo stoga da sam istoriju učio s drugim koji su je znali već do tada, istraživali i svoje znanje dopunjavali.

Ljiljana Tomičić arheologinja u Zavičajnom muzeju Visoko iz škole odvede nas nekoliko, 1965 god. u selo Biskupiće, na njivu, koja se tada zvala Tuština njiva, da tražimo crkvu Kulina Bana.

Koliko smo mi tada znali o tome je pitanje, ali nakon nekoliko dana shvatismo da su postojali neki drugi brkati, dugokosi snažni bošnjani sem Muse Keseđije i Marka Kraljevića. Tako nam teta Ljilja, kako smo je zvali, otvori nove vidike koje smo na vrijeme prihvatili i upitno shvatili, a da toga nismo bili svjesni. Naravno, nismo našli ono što smo tražili sem dosta grobova i isprevrtanih grobnih ploča, ali eto,  našli smo nešto. Gospođica Ljilja je bila divna žena, stručnjak, veoma ubjedljiva i raspoložena da odgovara na naša pitanja, ostane s nama i duže nego je trebalo, u priči koja nije bila priča nego znanje.

Koju godinu kasnije Dr. Prof Ibrahim Krzović, naš razredni u gimnaziji, otvori neke nove vidike, doduše stidljivo, spomenu Ilire, srednji vijek i Bosanskohercegovačku državnost. Imao je jednu knjigu koju je malo ko imao. Danas mi se čini da je predavanje profesor Krzović produžio na cijelu sedmicu. Valjda mu je bio simpatičan naš interes te je i on osjetio zadovoljstvo što nas nekoliko nešto i znamo trudeći se da i drugi saznaju više od onoga što nam se u to doba nudilo. Mislim i danas da je to radio na svoju ruku, a, ako nije, neka mi oprosti što griješim.

Bilo kako bilo, niko nikad nije dobio lošu ocjenu iz Istorije, niti je iko odgovarao na pitanja vezana za Srednjovjekovnu Bosnu i Hercegovinu. Danas kad vidim profesora vidim u njemu naučnika koji je imao zadatak da na vrijeme utka u našu misao i ono što mogu samo ljudi iz struke sa željom kazati istinu kakva jeste.

Jednog dana 1974. god. upoznam Dr. Prof. Pavla Anđelića. Nataša Šahinović, tadašnju kustosicu Zavičajnog muzeja u Visokom je tražila da sa njima vršimo arheološka istraživanja u Arnautovićima na lokalitetu Mile, odnosno Stonu crkvu Bosanskih vladara. Kako je tada rekla Nataša, neće biti teško, kopaće radnici Visočice komunalnog preduzeća iz Visokog, a mi ćemo biti pri ruci njoj i Dr. Anđeliću kao i drugim stručnim radnicima. E, to je bila nezaboravna avantura u koju smo ušli. Nataša je toliko ozbiljno govorila o Dr. Anđeliću pa shvatismo da imamo posla sa velikim stručnjakom. Odnosili smo se prema njemu kako to dolikuje velikom stručnjaku, a posebno gospodinu. Način rada Dr. Anđelića je bio poseban za nas, nije nam bio profesor, a ipak smo ga slušali i upijali svaku njegovu riječ.

Okupio nas je oko sebe i objasnio kako želi da se istraživanje obavlja. Dao nam je svakom zadatak kako da radimo. Nataša je znala svoj posao oko površine na kojoj će biti sonde, način obilježavanja,  izradu mreže, mjesto odlaganja busjenja i jalovine, mjesta za sita, mjesta za odlaganje nalaza, još nekih stručnih zadataka koje ne moram nabrajati. Shvatili smo da je zadatak veoma zahtjevan i posebno ozbiljan kao i izvođenje u veoma strogim uzansama arheoloških istraživanja zagladili površinu. Bilo je tu još saradnika iz Zemaljskog muzeja Sarajevo koji su u okviru struke vodili svoje poslove istraživanja. Uostalom, svi profesionalno angažovani bili su stručnjaci od kojih se moglo dosta naučiti.

Pauze su bile "Fakultet" na otvorenom, čini mi se danas da je tada Pavo, a zvali smo ga tako između sebe, imao najviše posla. Artefakti koji su bili pronađeni su postajali gradivo o kojim je Pavo govorio sa toliko ljubavi da smo mislili kako ih je već jednom gledao pa opet pronašao. Danas mi se čini da je naš Pavo tražio nešto pored onoga što je imao u raspoloživoj dokumentaciji. Obilazio je radilište, nešto "škiljio" onda se okretao i rukom označavao na mjestima i tačkama koje je samo on vidio, prelazio prugu Kakanj Sarajevo, odlazio na ušće Gračaničkog potoka u Bosnu, spominjao Gavranić, Mile, Zamile, Podvanj, Brod, Caparišće, porodicu Vilajetović.

Davno je to bilo, ali se i danas sjećam ljubavi s kojom je Pavo pričao o svakom nalazu, bilo iz neolita, srednjeg vijeka, stilovima romaničkom i gotskom na osnovu majušnih ulomaka, broju crkava na lokalitetu, kraljevskoj grobnici i dosta toga što može govoriti bard arheologije kakav je bio. Čuo sam da je ostavio toliko nalaza i otvorenih stavki da sadašnja struktura Zemaljskog muzeja može raditi do "penzije".

Lično smatram da je uočio nešto drugo i da nije sve ostavio zapisano, nije volio da priča o jednoj epohi. Neke stvari mi je spominjao, smatram to zaslugom moga oca jer su zajednički radili na ediciji "Visoko i okolina kroz historiju", kao da je želio da me obaveže na ljubav prema Visočkoj istoriji.

Nevjerovatno kako je pričao o Kraljevskom gradu. Prilikom iskopavanja male sonde govorio je: "Visoko ima grad Visoki i istoriju Bosne i Hercegovine. Kad se jednom odluči iskopavati to mora biti konačno iskopavanje i rekonstrukcija, biti ćete iznenađeni mnogim stvarima". Danas osjećam po nekim stvarima da je Pavo bio u pravu, ali isto tako je ostavio i drugim da istražuju. Visočka "istorija" nije razotkrivena onoliko koliko to zaslužuje. Znam da nikad nije bilo para za Visoko, uvjek je bio neko preći. Danas sam siguran da opet neće biti para za Visoko. Nije potrebno pitati zašto, teško je odgovoriti, ali se zna zašto. Istraživanje Starog grada Visoki je stihijski započeto iz prkosa, bez ikakvih dozvola, projekta, elaborata. Žalosno je to. Danas je treća godina istraživanja i mogu reći da već, pomalo, ruševine grada Visoki postaju ruševine "stručnog" iskopavanja. Ko ima pravo da kaže "Visoko nas ne interesuje više", Visoki nije nikom u miraz ostavljen da bi ga se odrekao, jer se time odriče Bosne i Hercegovine Grad je davno propao politički, a sad slijedi fizičko nestajanje.

Tvrdoglavost ne vodi nikamo. Mora se imati političkog sluha za nedopustivo ponašanje i visočke politike i na Visočku "žalost" struke koja u Visokom ne postoji dugo vremena. Svaka čast osoblju muzeja koje se trudi da mu sačuva obraz. Problem je u tome, što Visočki muzej koristi najnepopularniji metod opstojanja, služi se istorijom za svoje potrebe.

Nešto ne štima na relaciji Zavičajni-Zemaljski muzej. Međutim, moramo biti pošteni i locirati problem ne spuštajući ga na nivo pravnih lica. Moramo problem spustiti na subjekte koji su nosioci nesporazuma, ma ko oni bili. Sve ostalo je fatalna greška.

Istorija jedne zemlje ne trpi provizorije i hirove pojedinca. Koji muzej ima pravo nuditi građanstvu u prigodnim prilikama postavku izložbe gdje je najmlađi nalazi datirauju iz 1969 i 1974 godine.

Nego, ima li kakvog procenta za istraživanje na lokalitetima koji pripadaju teritorijalno općinama, ne dobih odgovor ni od koga?

Samo da vidim Dr. Prof Slavišu Perića, arheologa visokog evropskog ugleda koji živi i radi u Beogradu, šta on misli o istraživanju kraljevskog Grada. Vjerovatno zna šta treba raditi, pa rođen je ispod Ravni i dosta dobro je poznavao Dr. Prof. Pavu Anđelića.

Kako to da Zemaljski muzej izdaje bilten kompletno posvećen istraživanju Okolišta, a negdje u Zavičajnom muzeju ima "brdo" nalaza. Ne vidjeh na lokalnoj TV izvještaj o biltenu. Pardon, vidio sam obavijest na visoko. co.ba

Izložbica, ma kakvi? Bude postavka, jedna, dvije, tri isturena mjesta, ali to su političke izložbe.

Ja sam amater u svakom pogledu, ali se ne stidim jer je moj amaterizam daleko iznad amaterizma "silom prilika", a prije će biti zahvaljujući datoj situaciji i solidnoj plati. Ako ništa drugo, moj je amaterizam započeo sa "A" i značajnim istoričarima i arheolozima, doktorima nauka, na praktičnim poslovima istraživanja ozbiljne istorijske građe i lokaliteta, a ne prošnji potvrde o podobnosti.

Ima jedna simpatična pitalica koju je izrekao Antoni Harding Generalni sekretar arheologa Evrope:

"A, ko vam je ovaj"?

Ja sam građanin grada u kojem živim, kojeg volim iznutra, a ne iz vana.

Davno su rekli "ljubav je slijepa" iskusio sam to na neki način radeći na novom projektu.  Ne smatram to nikakvom greškom jer sam želio najbolje, neograničeno odanom zanesenjaku, čija zanesenost nema granica i prelazi u fanatizam u okviru autorizovanog projekta. Poštovati takve ljude je vrlina, ali im se uvijek može prigovoriti na puno stvari koje su produkt zanesenosti, a ponekad i manipulacije najbližih saradnika. Ja sam pokušao prenijeti svoje skromno iskustvo, ali nisam uspio pomiriti dvije činjenice, stvarnost i želje.

Visoko ima "oblike" koje treba praktično obraditi, a ne teoretski doživljavati. Ne može se sa veoma oskudnim i nestručnim povremenim kadrom doživljavati istraživanje kao zadovoljstvo "jednine" nego kao opaku stvarnost koju treba "opipati" pa o njoj donositi sud. Ako sam svoje definicije zasnivao na principu viđeno, uslikano, prezentirano, onda treba prihvatiti stanje kakvo jeste i potvrditi validnost dokumentacije o Visokom koju posjedujem u zaostavštini svoga oca.

Nebrojeni su sati koje sam proveo u edukaciji na internetu ulazeći u oblasti koje nisam poznavao pa mogu zahvaliti ličnom angažmanu, kontaktima sa ljudima iz "struke" i prilično realno prosuditi stanje na terenu.

Meni je žao što nisam uspio pronaći ništa starije od neolitskih nalaza što bi moglo pomoći u definisanju učešća čovjeka u oblikovanju visočkih brda. Jednostavno nisam uspio. Smatrao sam da je moje daljnje prisustvo neproduktivno i da ne služi ničemu korisnom. Principijelnost je nadvladala preostalu stručnost u organizaciji i tako se sve završilo.

Moram opet spomenuti Pavu Anđelića. Prilikom istraživanja na kraljevskom gradu, pri nalasku mača, objasnio je kako upakovati nalaz, kako ga otpremiti u Zavičajni muzej uz riječi čestitanja onim koji su osjetili da nešto ima iza zarušenog zida, rekao je: "Sad zaboravite nalaz, njega će u laboratorijima obrađivati, a vi sada gledajte okolinu, zapažajte i donesite zaključak zašto ste artefakt našli upravo na tom mjestu. Obradite teren jer u okolini postoji još mnogo artefakata i odgovora na pitanja koja slijede".

Trebalo je tri godine bavljenja istraživanjem, analiziranje snimaka proučavanje dostupnih dokumenata, a da nikada nisam dobio ni jednu laboratorijsku analizu, pa da shvatim odakle recentni beton na području Nadklise i datiram "temelje" na Plješevici u vrijeme srednjeg vijeka na osnovu samo dva "klinca", klinasta eksera, sa dva zasebna lokaliteta.

Niko ne treba shvatiti moje povlačenje iz aktivnog istraživanja kao traženje rehabilitacije zbog drugačijeg mišljenja. Sopstveno mišljenje sam uvijek imao, bar mi se na tome ne može zamjeriti. Rehabuilitacija mi nije potrebna jer sam radeći u projektu izgradio svoje mišljenje najviše zahvaljujući onim koji su me najviše kritikovali. Bilo bi to kao da sam sebe kritikujem. Što je bezimeni fanatizam oponenata prema meni više eskalirao to sam dobijao više informacija koje su mi pomogle da nakon godinu dana "dužeg volonterskog odmora", neobično veliku arhivu arheoloških i geoloških "zabluda" prikupim i interpoliram u zaključke o velikoj prirodnosti Visočkog okoliša, stavljajući ga na mjesto koje mu pripada.

Moram biti pošten prema svima koji su me kritikovali, moram biti pošten i prema onim koji se me napadali nadahnuti ljubomorom mojih sugrađana jer nisu iznosili svoje mišljenje, moram poštovati one koji su znali reći, Gogi griješiš i opet se zahvaliti svima, ali moram sebi postaviti pitanje, zašto su oponenti čitali sve ako ništa nije vrijedilo?

Pa vrijedio je makar trud i kilometara pređenih brda.

Ponekad pomislim da postoji konspirativni pokret oponenata, pa onda zaključim da nije sve bilo tako crno, ma, praštam svima jer je trebalo kadikad štošta i shvatiti u izvornom smislu.

Bezimeno, se ništa nije desilo pa nema ni smisla.

To vam je isto kad napišem da se neke stvari ne bi trebale raditi tamo gdje ne treba i da se stoga bijedno osjećam. Dobijem odgovor, pa zašto onda ponovo dolaziš tamo kad se osjećaš bijedno. Čudna mi čuda, ko mi to može zabraniti hodanju po mojoj čaršiji. Ostadoh stvarno zabezeknut. Onda napišem da se osjećam bijedno jer ne želim da se bilo šta radi sa nalazima, ma koje starosti bili, a koje sam kao istoriju ostavio iza sebe. I više ne dobijem nikakav odgovor, valjda bi shvaćeno. Stoga cijenim da sam u pravu Helem, moja zapažanja koja sam stekao obilaskom mjesta istraživanja radi sopstvene edukacije, Visočica, Okolišće, Mile Radinovići, Moštre, Bare, Zagreblje Popratnica, učvrstila su me u stavu da neolitska nalazišta butmirske kulture predstavljaju itekako povezana staništa sa "svetilištima" neolitskog, kakanjskog čovjeka , kasnije Boga Mitre, i nekoliko frakcija kršćanstva o kojim sad ne bih davao potpunije obrazloženje i locirao im mjesta.

Obilazeći istražne lokalitete uočio sam profesionalnost na jednoj strani, neprofesionalnost i nezrelost na drugoj i sve na trećoj.

Njemački arheolozi trebaju biti primjer profesionalnog pristupa istraživanju, nasuprot profesionalnom odnosu nabijenom emocijama histeričnog ponašanja na drugoj strani, kojeg radnici moraju hvatati da iskopano do kraja ne sruši. Neobjašnjivo je da da struka svu multidisciplinarnost istraživanja strpa u jedan koš pa greške koje nastaju, uzmu suviše privatno i naprave, malte ne, katastrofalno stanje koje prirodnim slijedom događaja napravi minimalna greške sa katastrofalnim posljedicama.

Niko ne treba da se ljuti na moju konstataciju, ona je prirodne i proizilazi iz prepoznatljivih činjenica. Svakom ko kritikuje treba se nekada i zahvaliti jer pomaže da se ne čine greške tamo gdje ne moraju. Emocije su lična stvar i predstavljaju karakternu osobinu i kao takvim nije im mjesto u bilo kakvom poslu, a najmanje u nauci.

Smatram da treba ostati dosljedan sebi i svojim stavovima koji se ne mogu, niti smiju, mjienjati kako vjetar "puše". Ko hoće da ima jedan dres neka ga nosa ispod potkošulje, a ostale negdje složi,  pa ako zatreba, tu je i tim.

Problem je u tome što se to onda zove igrom, a protagonist "igračima".

 

Goran Čakić *Opus "Goranov Sokak"*